Беч,
априла 1872.
Prijatelju dragi,
Ti si meni bratski javio kako se je na mene podigla graja i sumnja zato što sam samopeti zastupnik dalmatinski na carevinskomu vijeću glasovao da se primi naknadni zakon o nužnim izborima poslanika na istom vieću.
Ta graja i ta sumnja, koliko su mi god neprijatne, nisu u meni uskolebale duboko uvjerenje ne samo da s tim djelom nijesmo zlo uradili, pače da je korisno zemlji koju imam čast zastupati evo gotovo jedanaest godina; i nije mi od male utjehe i razabiranja čuti da se tim mojim mnenjem slažu mnoge druge razborite osobe koje u politiki nisu puki zabavnici, no osjedjeli vještaci, koje ni graja ni sumnja ne zaveda o stvarima da tiho tanko rasude.
Na vikače i klevetnike ja se osvrćati neću, jer sam ja zna prije neg sam u ovaj život stupio, da je svaki politični muž izložen na lik glumca svijetu na vidik da ga hvali ili kudi, mnogokrat prećerano i nepravedno, kako je komu draži ili mržnji, ili kako hvališi i kudiši ljepše na račun spada, ili mu proljetna južina jače živce uzdrma. Protiv napadanja nijesam sad ustao sebe da branim, no sam svakad radio da diela za me odgovore i, utrostručenim radom, kojega sama nevolja zna pobuditi, uspio u stvarne koristi zemlje više nego se je moglo razlogom očekivati od mene koji sam se priječio, umjereno no postojano, svim vladama koje su se u Beču izmjenile od 1861. do 1870. god.
Pišem dakle tebi i onim razboritim osobama a koje žele istinu znati, prije nego se i vi pustite zavesti, ako već nijeste, od protivne struje, koja kad nabreči ne razloži. Znam dobro da nije laka zadaća danas svakoga uvjeriti o zlim posljedicama, koje hćaše sobom povući protivno naše glasovanje, jer se zlo ne dava umno procjeniti dok se praktično ne iskusi. Sada kad smo nas pet tako glasovali, svak traži dobit pozitivnu a niko se ne obazire na dobit negativnu koja leži u tom što smo pretekli oluju koja grozaše. U politici biva kao u rati da se pogreška plati odma a vježbina sporo, jer se iza pogreške zle posljedice jave isti čas, a plodovi hitrine I razboritosti kašnje i lagano.
Za opravdati svoj glas dosta bi mi bilo reći: čitaj što naši protivnici pišu, koji sa svog gledišta razlogom se na nas ljute što pogriešili nijesmo, jer je smrt naša, njima život. No se ja neću ograničiti na taj sami razlog premda je značajan, no ću iz punane vreće drugih razloga izabrati jošt nekolika za da istina na površini dodje, a da se sama stvar krivih pojmova ovjeje i otrese.
Prije svega treba da ti navedem čitavo rodoslovlje onoga zakona za kojeg smo glasovali, pak njegovu važnost i protivu koga je naperen, prije nego dođem na dokaz je li se on dira u takozvana naša načela, pak najposle koja smo našim glasom zla pretekli i dobra zemlji donieli.
Znam da ljudi radje slušaju ko psuje i osvađa nego onoga koji se brani, jer je nešto junačnije mahati negoli odbijati; a kad se o zakonima govori to je tako za publikum suoparno da se čovjeku brzo dodie. Ja već zato na prije ćutim se sam u gorem položaju nego moji protivnici.
Kad se je godine 1867. prepolovila država, onda je carevinsko vieće preinačilo veljački ustav, i & 7 dobije ovu redakciju:
„Svaki pokrajinski sabor bira neposredno svoje zastupnike na carevinsko vieće, iz onih skupina koje su naznačene u zemaljskim ustanovama.
Car pridriava pravo da razpiše izravne neposredne izbore pravo iz tih skupina, kad bi vanredne okolnosti prječile šiljanje zastupnika iz sabora na carevinsko vieće“.
Ovo se zove zakon iz nužde za kojega izađe postupno zakon godine 1868. kako da se ti izravni izbori obaviju. Za njega glasuju osim obične većine takođe zastupnici poljački, kranjski, dalmatinski, istrinski, Trsta i Bukovine. Nekolika Tirolca i ja uz njih glasujemo protivu, jer sam ja onda odlučno se priječio svakoj ustavnoj preinaki, pak pošto sam glasovao protivu prepolovljenja države, bilo je dosljedno da glasujem i protivu preinake ustava.
Početkom godine 1870. Poljaci predlože u vijeću carevinskomu da jim se proširi samouprava zemlje po odluci sabora galičkoga. Tad kranjci, bukovinci, tirolci, treštinci i ja uz njih, predložimo u istom vieću da se i našim zemljama proširi samouprava. Naš predlog propane, jer su i isti Poljaci protiv njega glasovali. Malo dana iza toga propade u odboru i poljački predlog. Onda Poljaci dođu k nami i upitaju nas kako ćemo glasovati za taj njihov predlog kad u vieće dođe. A mi njima odkrito: “Kao vi za onaj naš, protivno da kako, pak nek budemo ili svi boži ili svi đavolji“. Onda izberemo šest ljudi iz našeg okola, tri Poljaka i tri naša da se dogovore šta ćemo da radimo. I ova šestorica zaključe da, kad neće Njemci da prošire samoupravu naše zemlje, položimo punomoće i kući idemo.
Dana 7. travnja 1870. izađemo svi iz vieća, a vieće se razapne i raziđe jer njih ne ostade stotina što je za saborisanje potrebita.
Pade za tim ministarstvo Haznerovo i Giskrino, a sjede na vladu Potocki, koji odma razpusti vieće i sabore.
U novim izborima ljeta 1870. izađe u većinu kod nas Narodna stranka. Zastupnici u Beču podupiru prije ministarstvo Potockievo pak Hohenwartovo, i to skupo plate, jer jim niemačka većina okine oko 200 tisuća Fiorina za putove i škole dalmatinske u državnome proračunu, a kod ministarstva ne mogoše dobiti nikakve olakšice ni ugodnosti.
Hohenwart lanih razpusti neke niemačke sabore, tek da sebi prisvoji većinu u carevinskome vieću. No Niemci u tim saborima izađu opet u većinu, pak izabrav svoje zastupnike na carevinsko vieće, narede jim da na njem ne idu jer je to vieće nezakonito.
Onda je mogao Hohenwart na temelju & 7 zakona godine 1867. predložiti Caru da razpiše izbore za nevolju, kad izabrani poslanici ne bi došli kroz 14 dana u vieće. No on to ne hće ili ne smije učiniti, pak dade ostavku.
Padom Hohenwartova popečiteljstva sjedne na vladu Auerspergovo. Ovo bojeći se da dalmatinski zastupnici neće doći na carevinsko vieće, počne da vreba saborskom manjinom; primi nekoliko deputacija te manjine; obustavi mnoge odluke zemaljskog odbora i mnoga imenovanja na korist našoj stvari, s jednom rieči pokaza se naklon razpustiti sabor prvom prilikom našeg upora, koji bi mu dao uzroka da taj razpust opravda.
Kad se nas petina zastupnika sastanemo u Beču, predamo ministarstvu jednu spomenicu kojoj na temelju ustavnih načela zahtievamo da vlada postupa složno sa većinom sabora dalmatinskoga, i uzgred naznačismo neke predmete koji bi, ako jih vlada usvoji, dokazali da ona zbilja želi saglasno postupati saborom.
Jedan dan sriedom veljače pozove nas pet ministarstvo i odgovori nam na svaku točku spomenice, naznačiv one koje usvaje. Mi se izjavismo nezadovoljni, i rekosmo kad vlada neće usvoji svu spomenicu, mi ne možemo u nju vidjeti naklonosti da postupa složno saborskom većinom, i tako se razidemo.
Moram ovdje očitovati, da ni pri predaji spomenice, ni po odgovoru, među nas pet i ministrima nije bilo ni rieči o našemu glasovanju za naknadni izborni zakon.
Ovdje je mjesto da ti kažem da taj naknadni zakon nije bio vladi potrebit za razpisati izravne izbore, niti joj je nikad na um palo da o njemu podigne tako rečeno pitanje gabineta, to jest ako ne bi primljen bio da ministarstvo pane ili se vieće razpusti, kako je kruni draže; jer po jasnome smislu & 7 ustava, kojega smo gore naveli, Car je vlastan razpisati izravne izbore iz nužde kadgođ vanredne okolnosti prječe saboru da bira. Tako na primjer kad bi mene sabor birao tajnim naputkom da na vieće ne idem, minuli 14 dana, može Car na temelju toga narediti da vanske obćine Dubrovnika i Kotora biraju pravo i neposredno svog zastupnika na carevinskome vieću. Dakle naknadni zakon, koji je toliko graje podigao, bio je izlišan.
No osim što je izlišan, on nije vrjedan ukloniti da jedna krajina koja zbilja nehoće da bude zastupana u carevinskome vieću ipak pošalje svoga zastupnika, jer će ta krajina vazda birati one ljude koji neće poći, kao što se događe u Českoj; a kad bi sabor birao na primjer mene s tajnim naputkom da na vieće ne idem, a kad Car razpiše izravne izbore pak vanske obćine Dubrovnika i Kotora izaberu drugoga koji pođe na vijeće, to bi značilo da te obćine ne misle kao sabor i ja. Vlada ima dakle dvostruko sredstvo da dopuni carevinsko vieće, to jest ili razpustom sabora ili porabom & 7 ustava god. 1867, a naknadni zakon bio je kao deveti vo u plugu.
Pošto sam ti tako bistro dokazao da je naknadni zakon suvišan i nevrjedan za one zemlje koje neće da šalju svoje poslanike u carevinsko vijeće, sad moram dokazati protiv koga je naperen.
Već je Obzor u svom članku br. 56 o austrijskih odnošajah dokazao i nadugo i naširoko da je taj zakon uperen jedino protiv Poljaka, a i sami zastupnik Groholski izjavio je u sjednici upravnog odbora tako isto. Sve su novine češke izjavile da za njih taj novi zakon nema vrjednosti, ukoliko njihov sabor ne bira zastupnike na carevinsko vieće. A što bi se od njega bojale druge pokrajine kad sve biraju i šalju svoje poslanike u Beču, bilo posredno bilo neposredno, i pošto već sve, osim Tirolaca, glasovaše za & 7 ustava 1867? Sami Poljaci, koji se boje da će tim zakonom doći u većinu Rusini, našli se u tijesnac, ili da svoju većinu izgube izlaskom iz vieća, ili prime pet po sto rezolucije galičkog sabora.
Naknadni zakon o kojemu vodimo rieč ne vredja federaliste, jer i ovi priznaju nuždu nekog carevinskoga vieća, pa kad bi se vlade dočepali, ta bi jim zakon mogao protiv centralista služiti ukoliko razjasnjiva & 7 ustava 1867. Ne vredja slovenski živalj, jer se ne dava poniekati da carevinsko vieće jedina je poljana gdje bi mogao taj živalj do većine doprijeti. On vređa dakle samo Poljake, jer jim priječi gospodarstvo nad Rusinima.
Prije nego smo nas pet glasovali za taj novi zakon, mi smo ovako razmišljali: Ako pane zakon, ministarstvo ne pade čisto, jer je običaj u svakoj ustavnoj državi da ministarstvo prije navjesti čini li zavisiti svoj obstanak o primanju toga zakona. Laž je dakle da bi ministarstvo palo kad se ne bi taj zakon primio. Kad ne bi ministarstvo palo, a mi glasovali protiv toga zakona, dali bi vladi povoda da razpusti naš Sabor. Istina da s novim izborima mi bismo opet mogli u većinu doći, u tom imamo jamstvo u svijest i pravo naroda našega, ali ko bi predvidjeti mogao tužne posljedice izbome borbe sad kad je jedan dio seoskog puka gladan, a strasti uzdrmane? Šta radimo? Rekosmo zastupnicima koji sjede na desnoj strani s nama: „Ako mislimo ovdje dolaziti i sjedjeti, glasujmo za zakon; ako li ne mislimo a mi položimo mandate i hajdemo kući kao godine 1870, pa puklo gdje puklo“. Oni nama odgovore da ne idu tako daleko, jer se boje izravnih izbora. Onda nas pet glasujemo za zakon, i odlučismo da se primi.
Ovim glasom nismo nikomu štete nanieli, nikog iznevjerili, nikomu krivo učinili. Mi nijesmo nikojemu klubu pripadali, mi se nismo nikim dogovorili ni nikome obećali naš glas, mi nijesmo pred očima imali drugo osim koristi zemlje i pravi smisao saborski poslanica.
Da je taj zakon za nas načelno pitanje, to neće ozbiljno niko reći ko slano jede i naš pravac poznava.
Ja sam bio uvjeren i prije neg sam glasovao da će naš glas, kakav gođ bio, podići graju, pak sam pomislio bolje da graju što jim moj glas dobra nije nanio, nego da se tuže da jim je zla donio.
Sad čekaj da vidiš komu će biti od štete taj zakon, i koja će dobra zemlji donieti ili zla preteći naš glas, pak ćeš moći u punoj svjesti suditi jesmo li dobro ili zlo uradili, a ja opet tvoj do ploče.
У Задру, травња 1872.
Ст. Љубиша
Нема коментара:
Постави коментар